Povijest Opatije

804.1449. 1465.1506.1528.1555.1615.1630.1689.1838.1844.1850.1857.1860.1869.1870.1871.1873.1882.1883.1884.1885.1887.1888.1889.1890.1891.1894.1895.1896.1898.1900.1901.1902.1903.1904.1904.1905.1906.1908.1909.1910.1911.1912.1913.1920.1922.1927.1928.1929.1930.1931.1933.1934.1935.1936.1937.1938.1939.1941.1945.1946.1948.1950.1952.1956.1957.1958.1963.1966.1968.1971.1974.1977.1981.1984.1986.1990.1991.1992.1999.2000.2001.2002.2003.2004.2005.2006.2007.2008.2009.2010.2011.2012.
  • Priča o Opatiji sudbinski je vezana uz crkvicu Svetog Jakova, i crkveni posjed koji će kasnije postati - grad Opatija. Sv. Jakov je zaštitnik hodočasnika i putnika, pa onda apotekara, kožara, ratara, voćara i ...Opatije. Dan sv. Jakova - 25. srpnja, slavi se kao Dan Grada Opatije (prema odluci GV Opatija od 27. ožujka 2008.)
    Stoljeće nastanka Opatije (XII. st.) uzima se okvirno, a pretpostavlja se da je crkva podignuta na mjestu nekadašnjeg svetišta nekom drugom božanstvu. Da li Apolonu ili liburnijskoj božici ljubavi, zdravlja i plodnosti, Anzotici, možemo samo nagađati. Ljubav je uvijek bila rado viđena gošća u Opatiji bajnoj, u kraju kojeg i danas nazivamo Liburnija prema drevnom plemenu koje je ovdje živjelo.
    Liburni su bili suvremenici italskih Etruščana i levantskih Feničana, pa je to na hrvatskom tlu najranija jasno potvrđena i opisana etnogrupa, koja se tu navodi već od 9. stoljeća pr.Kr. Za Liburne je karakterističan poseban položaj žena. Važnu ulogu imalo je srodstvo po majčinoj liniji, a žene su održavale i kult predaka. Tragovi Liburna vidljivi su u genima današnjih stanovnika Kvarnera (haplotipi Eu9 i Eu10) i lokalnom dijalektu.

  • 804.

    Hrvatski knez Borna, 804. godine, postaje knezom Liburnije (dux Dalmatiae atque Liburniae), dijelom hrvatske kneževine i zatim kraljevine do 1063. godine. Otada se Liburnija, zajedno s Istrom, nalazi pod vlašću nekoliko njemačkih velikaških obitelji – Andechs-Meranski (po kojoj cijelo područje od Raše do Rječine nazivaju Meranijom ili primorskom zemljom), grofova Devinskih i potom Walseeovaca. U 14. stoljeću, u doba Devinaca, šire opatijsko područje ulazi u sastav moćnoga feuda zvanog Kastavska gospoštija, koji se protezao od istočnih granica Brseštine na zapadu do granica riječke općine na istoku.

  • 1449.

    Crkva i samostan Sv. Jakova, prvi se put spominju u "Liber civilium", gdje riječki notar Anton Reno de Mutina 1449. godine bilježi "opata Jakova i njegovog prethodnika Radmana u samostanu Sv. Jakova - Abbazia st. Jacobi al Palo / di Preluca."
    U buli pape Nikole V., iz 1453. godine, spominje se ''Abbati sancti Jacobi ad Palum - Opatija Svetog Jakova kod stupa'' što se tumači kao palum = stup za vezivanje plovila; naziv u spomen na Al Palo u Španjolskoj gdje je bila prvobitna podignuta crkva.
    Dva kamena natpisu koja se nalaze na pročelju, svjedoče o radovima na građevini: prvi, na nadvratniku portala iz 1506. godine za vrijeme opata Simona ("1506. DIE 21. IULI SYMO ABBAS FIERI FECIT"), a drugi na ploči iznad nadvratnika iz 1793. god. Posljednje veće proširenje crkva je doživjela 1937. godine.
    Tijekom povijesti sklop samostana i crkve nalazio se pod benediktincima, augustincima, jezuitima, olivancima, pavlinima i na koncu iznova "Ad Maiorem Dei Gloriam" (od 1960.) pod jezutima, najbrojnijim katoličkim redom, koji od 2008. godine ima novog generala (Adolfo Nicolás Pachón).

  • 1465.

    Nakon smrti Wolfanga v. Walseea, obitelj Habsburg preuzima Rijeku, Kastav, Veprinac i Mošćenice. Walseeovci su, od konca 14. stoljeća, bili prisutni u središnjoj Istri i Rijeci, gdje su naslijedili rod Devin koji je ostao bez muških naslijednika, što se kasnije i njima dogodilo, a njihove su posjede preuzeli stari poznanici - Habsburgovci.
    1. rujna 1465. godine Wolfgang Walsee predao je Rijeku s Kastvom, Veprincem, Mošćenicama i Gotnikom , Fridriku III. Habsburškom kao nasljedno dobro.

  • 1506.

    21. srpnja 1506. opat Šimun obnovio je crkvu sv. Jakova u Opatiji i o tome ostavio svjedočanstvo uklesano iznad glavnog ulaza.

  • 1528.

    Lovran je bio luka preko koje je išlo snabdijevanje opsjednutog Klisa u Dalmaciji, kojega je branio Petar Kružić.

  • 1555.

    Sve do 1723. godine, opatija Sv. Jakoba je bila u vlasništvu riječkih Augustinaca, a od 1774. godine vlasništvo prelazi u ruke Crkve sa sjedištem u riječkoj Crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije (Duomo).

  • 1615.

    Kao osvetu za poraz, koji im je nanio Krsto Frankopan kod San Servola, u blizini Trsta, mletački providur doplovio je s deset galija i pedeset naoružanih brodova pred Mošćenice. Bez obzira na žestoke napade, građani Mošćenica, potpomognuti s 24 njemačka vojnika, obranili su grad.

  • 1630.

    29. rujna 1630. godine, grofica Ursula Thonhausen zavještala je isusovcima cijelu Kastavsku gospoštiju s Veprincem i Mošćenicama.

  • 1689.

    Prva knjiga koja se ozbiljnije bavila Liburnijom bila je ''Slava vojvodine Kranjske'', J. W. Valvasora. U njoj se Valvasor opsežno osvrće na Rijeku, Kastav, uskoke, narodne običaje, Volosko, Opatiju Svetog Jakova, Veprinac, Lovran, Mošćenice i Brseč, donoseći uz to i bakroreze pojedinih mjesta.

  • 1838.

    Dovršena je obalna cesta Rijeka-Volosko-Opatija. Prije toga iz Rijeke do Opatije se išlo preko Matulja.

    Ivan Tomašić bio je vlasnik prve gostionice u Opatiji.

    Saski car, Friedrich II. August (1797.- 1854.), strastveni botaničar, obilazio je istočnu obalu Jadrana, uključujući Liburniju. Odsjeo je u Lovranu, kočijom je došao do Poklona, a pješice do vrha Učke. Putopis cijele ekspedicije u Trstu 1841. godine je tiskao ugledni botaničar Bartolomeo Biasoletto, rodom iz Vodnjana.

  • 1844.

    Sagrađena je Villa Angiolina, koja je obilježila početak turizma u Opatiji, vlasništvo riječkog veletrgovca Iginija Scarpe, smještena usred botaničkog vrta. Vila je kvalitetno djelo nepoznatog arhitekte, a danas je rekonstruirana na temelju tlocrta iz 1886. godine te upućuje na klasičnu prostornu dispoziciju, projektiranje — oblikovanje po načelu zlatnog reza i uporabe modula.

  • 1850.

    U Brseču se rodio književnik Eugen Kumičić. Osamdesetih godina XIX. stoljeća postao je najčitaniji hrvatski pisac s romanima ''Začuđeni svatovi'', ''Olga i Lina'', ''Urota Zrinsko frankopanska''.

    U Vili ''Angiolina'' u Opatiji, boravio je i hrvatski ban Josip Jelačić sa suprugom Sofijom Stockau.

  • 1857.

    Andrija Mohorovičić rođen je 23. siječnja 1857., u Voloskom. Spada među najznamenitije hrvatske znanstvenike svih vremena, a u svijetu ga uvrštavaju među velikane seizmologije i geofizike pa i egzaktnih znanosti uopće. Godine 1970. u njegovu čast je nazvan i krater polumjera 77 km na tamnoj strani Mjeseca, a 1996. asteroid br. 8422. U najnovije vrijeme njegovim se imenom naziva i diskontinuitet između kore i plašta na Marsu. Geofizički zavod Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu također nosi njegovo ime, kao i gimnazija u Rijeci, osnovna škola u Matuljima, te nekoliko ulica u hrvatskim gradovima.

    Zagrebačke ''Novosti'' objavile su 19. XII. 1936. god, dan poslije smrti Andrije Mohorovičića, ovaj članak:
    ''Umro je znanstvenik profesor doktor Andrija Mohorovičić, član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, jedan od utemeljitelja moderne seizmologije. Bio je u Zagrebu općepoznata i poštovana ličnost, a svojim znanstvenim radovima na području seizmologije došao je na svjetski glas, te se danas smatra u svijetu jednim od utemeljitelja moderne seizmologije. Od skromnih početaka podignuo je doktor Mohorovičić meteorološki opservatorij u Zagrebu do potpuno uređenog modernog instituta, koji je uživao svjetski glas, osobito zbog seizmičkih mjerenja, a organizirao je u to vrijeme i meteorološku službu u Hrvatskoj i Slavoniji. Doktor Mohorovičić bavio se u početku svog znanstvenog rada najviše meteorologijom, no s najviše uspjeha bavio se seizmologijom, pa je osnovao u toj znanstvenoj disciplini tzv. zagrebačku školu, vrlo cijenjenu u cijelom svijetu''.

    Opatija je dobila vodovod i natkrivenu tržnicu.

  • 1860.

    Carica Maria Anna, supruga bivšeg cara Ferdinanda I., provela je u vili “Angiolini” gotovo tri mjeseca što je skrenulo pažnju bečke aristokracije na Opatiju.
    Stranu elitu posebno su iritirali ostaci pučke kulture, koja je tinjala još dugo nakon pretvaranja Opatije u "svjetsko lječilište". Ona se manifestirala u - za (malo)građanske pojmove - preslobodnom ponašanju puka, što je doživljavano kao otvoreno protivljenje javnom ćudoređu i društvenoj hijerarhiji.
    U vrijeme kada su "Južne željeznice" u Opatiji otvorile svoje prve hotele, bilo je još sasvim uobičajeno da lokalno stanovništvo tijekom ljeta odlazi na kupanje u luku i drugdje gdje nije postojalo nikakvo službeno kupalište. Muškarci su se ondje kupali potpuno goli, što je djelovalo šokantno na lječilišne goste.
    Ta je pojava brzo morala biti iskorijenjena, a da bi se to postiglo moralo se posegnuti za represivnim mjerama. Donesena je zabrana kupanja bez gaća, i kupanje u lukama Volosko i Opatija. Djeca su za kupanje morala nositi maramice, muškarci gaće, a žene majicu i ostalu uobičajenu odjeću. Franjo Pošćić iz Gornjeg Rukavca se međutim i dalje kupao gol u luci pa je zato bio kažnjen. Ovakve odredbe i zabrane svjedoče o tome kakva je, barem sporadično, bila praksa, što ne znači da kupanje u moru i prije "dolaska" turizma nije bilo regulirano. S naglašenom brigom za javni moral kupališni red općine Volosko, iz 1860. Godine, "zonirao" je mjesta za kupanje. Muškarcima je bilo dopušteno kupanje na Črnikovici, i to od 11 do 14 sati te od 17 do 20 sati. "Ženska zona " za kupanje, bilo je područje od vološćanske Puntice do Lipovice i to tijekom cijelog dana. Strogo je pak bilo zabranjeno dnevno kupanje na potezu od lokaliteta "Pod Grabeta" do "Puntice", znači ispod starog naselja Volosko, ali je tamo plivanje bilo dopušteno nakon što bi odzvonila "Zdravo Marija". Djeca mlađa od 8 godina nisu smjela ući u more bez pratnje roditelja. Vlasti unatoč donošenja strogih zabrana i kupališnih propisa nisu uspjevale suzbiti kupanje i sunčanje na morskom žalu izvan građenih kupališta, što je izazvalo stalne pritužbe stranaca zbog "nemoralnog" ponašanja puka. / ''Opatijski album" , Boris Zakošek/

  • 1869.

    U Voloskom je rođen književnik Rikard Katalinić Jeretov. Prvu zbirku pjesama, ''Pozdrav istarskog Hrvata'', tiskao je 1890. godine, a posljednju 1953. godine pod nazivom ''Odabrane pjesme''.

  • 1870.

    Književnik Viktor Car Emin rodio se u Kraju kod Lovrana. Gradska knjižnica i čitaonica u Opatiji nosi njegovo ime kao i Osnovna škola u Lovranu.

  • 1871.

    Uspostavljena je redovita brodska linija Rijeka-Volosko-Ika-Lovran.

  • 1873.

    Željeznica je stigla do Matulja, i time je bio otvoren put razvoja turizma u Opatiji i Lovranu. Naime iz "matujskog štaciona" sve do Lovrana, bečka gospoda išla su kočijama i kasnije tramvajima. Kolodvor Opatija-Matulji ima još jednu osobitost koja ga razlikuje od svih drugih kolodvora na HŽ-ovoj mreži. Kolodvor se nalazi pored prelijepog manjeg vestibula s blagajnom, ima i posebnu kraljevsku čekaonicu koja je služila za odmor umornim putnicima, članovima kraljevske obitelji i njihovim gostima.

  • 1882.

    Friedrich Julius Schüler, direktor Društva Južnih željeznica počeo je s gradnjom prvih vila i hotela u Opatiji i Lovranu, a zaslužan je i za jedinstveno lungomare te parkove ( Društvo je angažiralo Carla Schuberta, ravnatelja bečkog carsko-kraljevskog društva za izgradnju parkova). Stoga se s punim pravom može reći da prava turistička povijest Opatije započinje 1882. godine, kada Cesarsko-kraljevsko privatno Društvo Južnih željeznica iz Beča na čelu s Juliusom Schülerom kupuje u Opatiji prvo zemljište s Villom Angiolinom.
    U parku Angiolina nalazi se bista F.J.Schülera, rad kipara Hansa Rathauskyja.

  • 1883.

    Prvi vodič, Opatija je dobila 1883. godine pod naslovom ''Abbazia, Idylle von der Adria'', a bio je tiskan u Beču. Iste godine, u Beču je tiskan i ''Abbazia und seine Umgebung Heinricha Noea'', kojeg 1884. godine, objavljuje Tagebuch aus Abbazia (Dnevnik iz Opatije), Joseph Rable tiska Curort und Seebad Abbazia (Lječilište i morsko kupalište Opatija), a Petar von Radics djelo jednostavnog imena - Abbazia.

  • 1884.

    Izgrađen je Hotel “Quarnero” u Opatiji, današnji "Kvarner", prema nacrtima bečkog arhitekta Franza Wilhelma. Gradnja je trajala samo 10 mjeseci.

  • 1885.

    Otvoren je Hotel Kronprinzessin Stephanie, nazvan po prijestolonasljednici Štefaniji, supruzi Rudolfa Habsburškog koja se s mužem pojavila na otvorenju. Arhitekt Franz Wilhelm je gostima hotela ponudio sav onodobni luksuz, od centralnog grijanja do bazena i kasnije, kinematografa koji su hodnicima bili povezani sa središnjim dijelom hotela.
    Zahvaljujući reprezentativnoj formi i položaju, hotel su za svoje boravke među ostalima odabrali i James Joyce, car Franjo Josip I. i Josip Broz Tito. Hotel je zanimljiv i po činjenici da se iz promjene njegovih imena može rekapitulirati čitava politička povijest Opatije. Talijani mu mijenjaju ime u Regina Elena, po ženi Viktora Emanuela III.; od 1945. do 1948. hotel se zvao Moskva, da bi nakon razlaza s Informbiroom promijenio ime u Central. Padom Rankovića i centralizma 1966., hotel dobiva, današnje, ime Imperial.

    S radom je započela klimatološka stanica koja je pratila glavne meteorološke elemente.

    Osnovano je društvo "Abbazia" kao ogranak austrijskog turističkog kluba iz Beča (Österreichischer Touristenclub-Sektion Abbazia). Osnivač Društva bio je Anton Silberhruber, najzaslužniji za uređenje šetališta i parkova Opatije,

    Počela je izgradnja obalnog puta, poznatog Lungomara, od Voloskoga kroz Opatiju pa sve do Lovrana na inicijativu Društva za uljepšavanje Opatije (Abbazianer Verschönerungsverein).

  • 1887.

    Heinrich von Littrow je, 21. prosinca 1887. godine, osnovao prvi jedriličarski klub na Jadranu ''Union Yacht Club Quarnero'' u Opatiji (utemeljen u lipnju/srpnju 1886). Za samo godinu dana klub je brojao 70 članova.

  • 1888.

    Austrijski tvorničar piva Reininghaus, izgradio je sanatorij ''Dr.Schwarz'', (prema Ignazu Schwarzu) koji je uskoro preimenova